Socijalni radnik

Rad socijalnog radnika u Klinici prilagođen je potrebama i vrsti pacijenata, dece i odraslih, posebno deci sa smetnjama u razvoju. Radom socijalnog radnika obuhvaćeni su tokom čitavog procesa rehabilitacije, pored pacijenata u Klinici, porodica, radna organizacija, škola, razne društvene i humanitarne organizacije, donatori iz zemlje i dijaspore.

Danas kompleksni poslovi socijalnih radnika obavljaju se u timskom radu, u saradnji sa ostalim članovima rehabilitacionog tima. Metodološki pristup u radu se zasniva uglavnom na prikupljanju informacija i radu sa pacijentom i konsultacijama sa porodicom, radnom organizacijom, školom i drugim institucijama od značaja za rešavanje problema pacijenata. Porodica, kao značajan faktor, je stalno uključena u proces rehabilitacije, a kontakti sa njom se nastavljaju i posle izlaska pacijenta iz Ustanove, radi uključivanja pacijenta u šire socijalno okruženje (škola, radna organizacija, ustanove socijalne zaštite i slično).

Sadržaj rada socijalnih radnika Klinike se odnosi na:

  • prvi razgovor sa pacijentom, odnosno roditeljima (starateljem) i detetom, na osnovu kojeg se razrađuje metodologija daljeg rada (u odnosu na odraslo lice ili dete);
  • praćenje pacijenta sa aspekta socijalnog radnika;
  • učešće u zbrinjavanju i smeštaju pacijenta u odgovarajuće ustanove socijalne zaštite;
  • pružanje pomoći pacijentu i porodici u ostvarivanju prava u zdravstvenoj, socijalnoj i dečjoj zaštiti (prava iz radnog odnosa za regulisanje penziono – invalidskog statusa pacijenta, ostvarenje tuđe nege i pomoći, uvećanog dečijeg dodatka i sl.);
  • učešće u timu za ocenu radne sposobnosti (za oko 300 pacijenata godišnje);
  • učešće u timskom radu na odeljenju;
  • učešće u kulturno – zabavnom životu;
  • učešće u pedagoškom aktivu osnovne škole „Dr Dragan Hercog“ (saradnja sa nastavnim osobljem kao spona između njih i odeljenja);
  • intervencije za overu i nabavku ortopedskih pomagala i invalidskih kolica (saradnja sa ortopedsko – protetičkim ustanovama);
  • pozivanje pacijenata na bolničko lečenje ili preglede;
  • obaveštavanje o otpustu ili probama ortopedskih pomagala;
  • saradnju sa nadležnim centrima za socijalni rad, školama, vrtićima, udruženjima i ostalim socijalnim i humanitarnim organizacijama (doprinos povećanju kvaliteta života odraslih i dece sa smetnjama u razvoju);
  • organizaciju polaganja vozačkih ispita za pacijente.

U rešavanju problema invalidnih lica i dece sa smetnjama u razvoju treba da se uključi i društvena zajednica, uklanjanjem arhitektonskih barijera (isključenje pratioca), primenom novih normativa i regulative za njihovo uključivanje u normalne tokove života (nastavak školovanja, zaposlenje, smeštaj u socijalne ustanove i sl.).